Sud Europske unije donio je 1. listopada 2026. presudu u predmetu C-459/25, koji se odnosio na ugovor o najmu sklopljen između profesionalnog najmodavca i najmoprimca potrošača.

Ugovor je sadržavao odredbu prema kojoj najmoprimac, ako povrijedi svoje obveze, mora platiti sve pravne troškove najmodavca. To je moglo obuhvatiti odvjetničke troškove, troškove pokretanja i vođenja postupka te druge izdatke povezane s naplatom potraživanja.

Takva odredba može biti nepoštena jer potrošaču unaprijed i bez jasnog ograničenja prebacuje cjelokupan financijski rizik spora. Ako sud utvrdi njezinu nepoštenost, ugovorna odredba prestaje proizvoditi učinke.

Ugovorna klauzula i sudska odluka o troškovima nisu isto

Sud EU-a objasnio je da uklanjanje takve klauzule ne oslobađa najmoprimca od redovnih posljedica izgubljenog sudskog postupka. Ako najmoprimac izgubi spor, sud mu i dalje može naložiti da protivnoj strani nadoknadi troškove prema nacionalnim postupovnim pravilima.

Razlika je važna: ugovor ne smije automatski prebaciti sve stvarne troškove najmodavca na potrošača, dok sud može dosuditi propisane troškove postupka nakon što ocijeni konkretan predmet.

Presuda je relevantna za najmodavce, agencije i druga poduzeća koja u standardnim ugovorima koriste odredbe o troškovima naplate, odvjetničkim naknadama i sudskim sporovima.